Sredinom prosinca 2014., svim je učenicima i zaposlenicima obrazovnih ustanova u Hrvatskoj omogućeno besplatno korištenje usluge Office365 uz korištenje elektroničkog identiteta AAI@EduHr. Korisnici su time dobili cijelu paletu usluga, koju i ja pomalo otkrivam (posebno me zaintrigirala društvena mreža Yammer i prezentacijski alat Sway), pa među i njima i online, reklo bi se light verziju paketa Office.
Švrljajući bespućima interneta i tražeći zgodne programčiće koji bi mi mogli poslužiti u “drilanju” zadataka s učenicima koji postižu slabiji uspjeh, naletjela sam na softversku kompaniju Schoolhouse Technologies. Na svojim stranicama nudi besplatne probne verzije programa za izradu listića za vježbu i testova, pa sam se odvažila isprobati ih. Ovo što slijedi nije neka profesionalna recenzija, niti će pokriti sve mogućnosti programa, već poslužiti kao orijentir, izdvojiti cake koje smatram zanimljivima i korisnima te možda nekome predstavljati ugodno iznenađenje i olakšanje u radu.
Prislonite li uho na vrata bilo koje učionice bilo gdje u svijetu, vjerojatno ćete na riječi učitelja “Otvorite bilježnice i zapišite” ili “Pribilježite ovo za domaću zadaću” čuti kolektivni uzdah. S druge pak strane, uputi li učitelj svoju publiku na računala ili tablete, nastat će omanji stampedo i užurbano paljenje sve dostupne tehnike. Do zaključka da djeca obožavaju tehnologiju doći ćete i prisluškivanjem njihovih razgovora na hodniku pod odmorom ili u razgovoru s roditeljima – obožavani je Candy Crush, Minecraft ili popularni Call of Duty školarcima puno milija tema od bilježnica i olovaka, to je jasno. Što se skriva iza širom otvorenih očiju učenika?
Nastavi čitati
I ove je godine u mnogim školama diljem Hrvatske i svijeta prigodno obilježen Dan sigurnijeg interneta, koji se već tradicionalno održava drugog utorka u veljači. O sigurnosti na internetu već se puno pisalo i crtalo, pa i nemam puno za dodati na tu temu, samo ću ovom prigodom podijeliti materijale vezanih uz tu temu koji se mogu koristiti i ostatak godine, dapače.
Jedan od problema s kojima se odrasli koji rade s djecom ili su roditelji često susreću je objava fotografija na društvenim mrežama. Popularne fotke dijele se na fejsu, instagramu i na još nizu raznih servisa, te često završe u krivim rukama ili u lošem kontekstu. Zbog toga će ovaj poster pomoći u odlučivanju je li neka fotografija prikladna za objavu na internetu. Najjednostavnije je pravilo – ako ne želite da svi koje poznajete (da, i svoje roditelje i baku) gledaju fotografiju projiciranu na filmsko platno, nemojte je stavljati na internet. Ono što se jednom nađe online nemoguće je obrisati.
Za nešto mlađe korisnike interneta, izradila sam jednostavniji poster kojim ih se podsjeća kakav je odgovoran korisnik interneta (ili, kako bi se reklo, netizen ili digitalni građanin).
Postere slobodno printajte, modificirajte, crtajte i koristite u obrazovne svrhe. Bit će mi drago čuti ako ih je netko od mojih čitatelja iskoristio u nastavi.
I za kraj, zahvaljujući ljubaznim ljudima iz Family Online Safety Institute, dobila sam dopuštenje prevesti odličan materijal na koji sam naišla na njihovim internetskim stranicama. Radi se o obiteljskom ugovoru o korištenju interneta, koji potpisuju roditelj(i) i dijete i kojim se jasno definiraju prava i obaveze obiju strana, kao i moguće posljedice kršenja. Baš kao pravi ugovor!
(prevedeno i prilagođeno – izvor je internetska stranica FOSI)
Nadam se da će vam materijali biti od koristi. Ostanite pozdravljeni i sigurna vam plovidba internetskim vodama.
Prva godina rada u svakom je zanimanju najteža. Susret s realnošću razreda teško pada i učiteljima koji su tek stali pred svoj mlađahni auditorij. Tek izašli iz fakulteta, bez iskustva, često i bez prakse samostalnog rada u razredu – nije im lako. Zato sam se prijavila na još jedan tečaj na Courseri, naziva “Surviving Your Rookie Year of Teaching: 3 Key Ideas & High Leverage Techniques “. Tečaj je trajao (kratka) četiri tjedna i bio vrlo zanimljiv i poučan, te pobudio brojne rasprave. Nastavi čitati
Znatiželjna kao i uvijek i željna novih znanja, ponovno sam se okušala u još jednom MOOC-u (o kojima sam ukratko već pisala). Iako sam još ranije odslušala odličan CARNET-ov “e-tečaj za e-mentore”, htjela sam vidjeti kako se to radi na onom famoznom Zapadu u kojeg se toliko volimo ugledati, pa sam se na Courseri prijavila na tečaj “Foundations of Virtual Instruction”. Tečaj je vodila Cindy Carbajal sa University of California, Irvine. Prethodno mi je iskustvo dalo temelje što se tiče tematike, a i dobru polaznu točku za usporedbu. A kako je to izgledalo? Pročitajte u nastavku.
Laž obiđe pola svijeta dok istina još nije navukla cipele.
– Mark Twain
Prosvjetari već neko vrijeme barataju e-maticom, poneki uče raditi s e-imenikom i e-dnevnikom, već se niz godina svi služimo e-mailom i e-bankama, pa je onda jednostavno zaključiti da smo postali – pravi e-građani ili, kako se češće može pročitati “digital citizens” odnosno “digitalni građani”.
Moj je post o pedagoškim mjerama u zemljama zapadnog svijeta privukao pažnju! Preko udruge Nastavnici organizirano sa mnom je u kontakt stupila novinarka Maša Jerin, te smo dogovorile telefonski intervju. Ovom joj prilikom zahvaljujem na profesionalnosti, te priznajem da me trema zbog prvog pojavljivanja u medijima potpuno prošla zbog njene ljubaznosti. Rezultat intervjua i istraživanja objavljen je u obliku članaka u Glasu Istre i Novom listu, a zahvaljujući ljubaznosti kolega (točnije kolegice Lidije i tuvalu), članke objavljujem ovdje.
Još jednom hvala svima na podršci i pozitivnim komentarima. 🙂
Čudnih li naziva u naslovu, zar ne? Ajmo onda redom…
Coursera je stranica specijalizirana za online tečajeve. Tečajeve objavljuju vodeća svjetska sveučilišta, a cilj je približiti obrazovanje svim korisnicima. Trenutno je na stranici otvoreno sijaset tečajeva o raznim temama i u cijeloj lepezi kategorija (umjetnost, kemija, pravo itd.). Kategorija koja me najviše zanima je, naravno, Education, a trenutno između ostalog nudi tečajeve o aboridžinskoj kulturi, socijalnoj psihologiji i kreativnosti. Svi su tečajevi tzv. MOOC (massive open online course), otvoreni svima, besplatni i s velikim brojem sudionika.
Osobno sam upravo završila tečaj “E-learning and digital cultures” (EDCMOOC ). U vrijeme prijave još se nije znao točan datum početka, nego je objavljen dva-tri mjeseca ranije. Tečaj je trajao 5 tjedana, a svaki je tjedan imao svoju temu – Pogled u prošlost, Pogled u budućnost, Vrednovanje ljudskog i i Redefinicija ljudskog. Svaki je tjedan na stanicama objavljen niz materijala, videa i poveznica, te su polaznici čitali/gledali i komentirali na forumu. Tečaj je bio vrlo aktivan – ne znam točan broj sudionika, ali je navodno sudjelovalo čak nekoliko desetaka tisuća ljudi iz cijelog svijeta. Diskusije su bile vrlo živahne, materijali zanimljivi, ali je nekoliko sudionika bilo nezadovoljno jer su smatrali da cilj tečaja nije prejasno definiran. Meni je ovo bio prvi MOOC, pa nisam tražila dlaku u jajetu već uživala u aktivnostima.
Za kraj tečaja i njegovo uspješno “polaganje” bilo je potrebno izraditi digitalni artefakt, odnosno neki materijal koji ujedinjuje tekst i glazbu, video, sliku ili zvuk, a tematski je vezan uz tečaj. Poveznicu na artefakt morali smo “zalijepiti” na to predviđeno mjesto. Nakon prolaska roka za izradu artefakta, svaki je korisnik dobio nasumično odabrana tri artefakta drugih korisnika, te ih morao ocijeniti kroz nekoliko kriterija i ocjenama 0, 1 ili 2. Za prolaz je bio potreban prosjek ocjena 1,5. Moj je artefakt dobio ocjenu 2, a evo ga u nastavku. Izrađen je pomoću stranice Prezi, koja omogućava izradu zanimljivih prezentacija malo drugačiji od standardnog powerpointa i s mnogo više opcija.
Da ukratko objasnim bit prezentacije. Krenula sam od dva velikana pedagogije, Komenskog i Deweyja, koji su udarili temelje modernoj školi. Nadalje sam se osvrnula na razliku digitalnih urođenika i doseljenika, o čemu sam već detaljnije pisala u ovom postu. Podsjetila sam i na zastarjela sredstva koja su mlađim generacijama dosadna zbog manjka interaktivnosti. U krošnji drveta osvrnula sam se na neka područja poučavanja, kao i na to koja se sredstva i metode već koriste, a mogli bi nas pratiti i u budućnosti, poput razvijanja kritičkog mišljenja, društvenih medija i elektroničkih knjiga.
Sve u svemu, iako je tečaj možda mogao biti bolje izveden, a definitivno nije lako održavati tako ogroman, gotovo mastodontski tečaj, iskustvo rada s ljudima iz cijelog svijeta i čitanja njihovih mišljenja se pokazalo korisnim i zanimljivim, a prateći su materijali dali materijala za razmišljanje. Količina uloženog rada nije bila toliko da bi me potpuno okupirala, možda 2-3 sata tjedno, ali opet je cijela stvar bila dovoljno izazovna. Nakon uspješno završenog tečaja (sad očekujem i potvrdu Sveučilišta u Edinburghu koje je bilo nositelj) mislim da ću se definitivno prijaviti na još pokoji.
photo credit: rifqi dahlgren via photopin cc
Nema sumnje da postoje ogromne razlike između djece danas i djece nekada. Čak i najmlađi učitelji koji danas rade u školama, oni rođenih 1980tih, nisu više toliko bliski današnjoj djeci po načinu razmišljanja i rješavanja problema. Još je 2001. Marc Prensky u svom radu “Digital Natives, Digital Immigrants” pokušao razlučiti razliku između onih koji su rođeni s mobitelom u ruci i onih koji taj isti mobitel još gledaju malo poprijeko. Ta je distinkcija pogotovo važna za obrazovanje i načine učenja.
Tintarnica 